16 August, 2018 3:55 AM
Home » Kolumne » Stanje nacije: Naš anđeo i vaš sotona

Stanje nacije: Naš anđeo i vaš sotona

Dokle god se u Srbiji i Hrvatskoj ne izvrši totalna denacifikacija, trajaće zategnuti odnosi između te dvije države i dva naroda, a što se sve negativno odražava i na odnose u BiH

Srbijanski spoljni ministar Dačić, hrvatski vanjski Kovač i drugi dužnosnici ovih dana ispaljuju plotune nediplomatskih riječi prema Zagrebu, odnosno Beogradu. Sve je počelo hrvatskim uslovljavanjem otvaranja poglavlja 23 i 24 Srbiji na putu ka EU argumentacijom da Srbija, kao agresor na susjedne zemlje, nema pravo vangranične jurisdikcije prema počiniocima ratnih zločina. Konstatacija je tačna ako na stvari gledamo reducirano. Ne počinje ni time kako zvanična Srbija smatra da je Nikolaj Velimirović svetac Srpske pravoslavne crkve a kardinal Alojzije Stepinac sotona, to službena Hrvatska odgovara da je Stepinac svetac, a da je Velimirović đavo! To samo upućuje na duboke korijene i genezu srpsko-hrvatskih sukoba koji su nastali odmah nakon što je formirana Kraljevina Jugoslavija i traju sve do danas!

Prva Jugoslavija, Obznana, Šestojanuarska diktatura, ubistvo Stjepana Radića u jugoslovenskoj Skupštini, masovna i nekažnjena ubojstva Albanaca i Muslimana, njihov progon u Tursku, trogodišnji azil Nurije Pozderca u Albaniji…sve je to pokazivalo da je prva Jugoslavija bila nemoguća država. Stoga ne čudi da su u Zagrebu, pri ulasku, Nijemcima bacali cvijeće, cigarete i šunke «Gavrilovića», da je nastala NDH i da je nastala nacistička Nedićeva Srbija koja je druga Hitleru javila «Serbia ist Juden frei», koja je imala 34 konc-logora, u kojoj su Jevreji i Romi nosili trake, da su četnici izvršili genocid nad Muslimanima… O tome se u istoriji nije učilo kao što se učilo o Nazavisnoj državi Hrvatskoj i njenim zliočinima, Jasenovcu…No, ko su đavli i anđeli?

Krst i križ

Alojzije Stepinac je bio borac srpske vojske na Solunskom frontu odakle se vratio sa činom rezervnog poručnika a potom je završio vjerske škole u Hrvatskoj i Vatikanu. Biskup je postao 1934. godine a tri godine kasnije je postao zagrebački nadbiskup. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, koliko je mogao, pomagao je slovenačkim svećenicima, Jevrejima, spašavao djecu…obraćao se pismima poglavniku Anti Paveliću «za jednakost ljudi i naroda pred Svevišnjim», apelirao protiv progona Srba i Jevreja. Nakon rata, od njega je Tito tražio da katoličku crkvu Hrvatske odvoji od Vatikana, a kako to nije ni htio ni mogao, 1945. godine je optužen za suradnju sa ustaškim vlastima i osuđen na 16 godina zatvora. Nakon šest godina robijanja, određen mu je kućni pritvor u Krašiću gdje je preminuo 1960. godine. Beatrificiran je 1998. godine u Mariji Bistrici. Poništenje i revizija sudskog rpocesa protiv Stepinca, izazvala je buru negodovanja u Srbiji.

Prilikom suđenja, na pitanje: Zašto niste surađivali sa partizanima?, Stepinac je odgovorio: “Kako sam mogao kad ste vi bili u šumi!”. Naravno, niko nije postavljao pitanje zašto Miroslav Krleža, najveći ljevičarski pisac, nije surađivao sa partizanima. Valjda zbog toga što je njegova supruga Bela (rođena Leposava Kangrga) cijelo vrijeme endehazije igrala u Hrvatskom narodnom kazalištu! I tako nije surađivala sa ustašama!

Nikolaj Velimirović je jednodušnom odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC proglašen svecem. Kanonizacija je objavljena u beogradskom Hramu Svetog Save. Nikolaj Velimirović je rođen 1880. godine u Leliću kraj Valjeva, završio je gimnaziju i Bogosloviju u Srbiji. Studije je nastavio na Starokatoličkom fakultetu Bernu a u Ženevi je doktorirao filozofiju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata je boravio u SAD i Engleskoj gdje je lobirao za pomoć Srbiji. Po povratku iz inozemstva, predavao je na Bogosloviji i smatra se začetnikom svetosavskog nacionalizma pa je veoma rado prihvatio ideje fašizma. Za Hitlera je tvrdio da je genije, a on ga je i odlikovao. Zato je saglasje našao sa Dimitrijem Ljotićem čije su četničke jedinice, zajedno sa jedinicama četnika Draže Mihajlovića, tijekom 2. svjetskog rata izvršile genocid nad Muslimanima.

Ljotić je idejni tvorac srpskog fašizma i njegova je velika zasluga što je Sveti arhijerijski sabor SPC javnim proglasom dao podršku njemačkim okupatorima i nacističkoj Srbiji Milana Nedića. Ideologija Nikolaja Velimirovića, «svi Srbi u jednoj državi», imala je i praktičnu primjenu u ratovima koje je, u zadnjoj deceniji prošlog stoljeća, protiv svojih susjeda vodio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića.

Festival neonacizma

Milošević je u udžbenicima istorije u Srbiji pozitivan lik, Draža Mihajlović je srpski gerilac, politički je rehabilitiran, Nedić je «spasavao srpske živote»… Bliski suradnici i ministri Slobodana Miloševića sada drže vlast u Srbiji. Tamo je danas Nikolić predsjednik, Vučić premijer, a Dačić vanjski ministar koji komponuju diplomatske note i upućuju ih Zagrebu. Naravno, ni «kompozitorima» iz Zagreba ne manjka talenta. Rekli bismo, pravi festival neonacizma! Vi nama Pavelića, mi vama Nedića i Mihajlovića, vi nama Tuđmana, mi vama Miloševića, vi nama Stepinca, mi vama Velimirovića, mi vama Arkana, vi nama Barešića, mi vama ustaše, vi nama četnici…!

Dakle, dokle god se u Srbiji i Hrvatskoj ne izvrši totalna denacifikacija, dok i jedni i drugi slave svoje zločince, trajaće zategnuti odnosi između te dvije države i dva naroda. A kako su i Srbi i Hrvati konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, to će se sva dešavanja na relaciji Zagreb- Beograd reflektirati i na odnose u njoj. Brzina kojom će se vršiti denacifikacija u susjednim nam državama biće i brzina poboljšanja njihovih odnosa. Svakako vjetar u leđa boljim odnosima daje i svaki korak približavanja Srbije i BiH Evropskoj uniji i svako učvšćenje evropskih standarda u Hrvatskoj, koji su ove godine ozbiljno zapostavljeni. Za takvo što u Hrvatskoj nema nikakvog opravdanja pa ni nekakvom predizbornom borbom. Pa zar od reafirmacije ustaštva i mržnje prema Srbima nemaju druge izborne programe?

Tuđmanova i Miloševićeva agresija na BiH, jesu posljedica njihovog dogovora u Karađorđevu koji je preslik dogovora Cvetković – Maček. Artiljerija teških riječi diplomatskih nota između Zagreba i Beograda jesu opomena građanima BiH da je istorija zaista učiteljica života. Bosanci i Hercegovci nemaju pravo na treću grešku.

tuzlalive.ba | Autor: Ekrem Avdić


Komentariši